Oh strong-ridged and deeply hollowed
nose of mine! what will you not be smelling?
What tactless asses we are, you and I, boney nose,
always indiscriminate, always unashamed,
and now it is the souring flowers of the bedreggled
poplars: a festering pulp on the wet earth
beneath them. With what deep thirst
we quicken our desires
to that rank odor of a passing springtime!
Can you not be decent? Can you not reserve your ardors
for something less unlovely? What girl will care
for us, do you think, if we continue in these ways?
Must you taste everything? Must you know everything?
Must you have a part in everything?
Oh oštrih ivica i duboko izdubljeni
nose moj! što sve nećeš mirisati?
Kakvi smo netaktičani magarci, ti i ja, koščati nose,
uvek nekritično, uvek bestidno,
a sada je kiselo cveće oronulo
topole: zagnojena pulpa na mokroj zemlji
ispod njih. Sa onim što povećava žeđ
ubrzali smo naše želje
na toj lestvici mirisa proleća što prolazi!
Možeš li ne biti skroman? Možeš li da ne zadržavaš svoje mirise
za nešto manje odvratno? Koja će devojka brinuti
za nas, misliš li, ako i dalje ovako nastavimo?
Moraš li sve probati? Moraš li znati sve?
Moraš li svuda učestvovati?
by William Carlos Williams
